
Čistač: Svet performansa Marine Abramović
Izložba „Čistač“ Marine Abramović u Muzeju savremene umetnosti svečano je otvorena 21. septembra i trajaće do 20. januara naredne godine. Tokom četiri meseca, publika će moći da sagleda retrospektivu njenog dosadašnjeg rada u oblastima slikarstva i performansa.
Od samih početaka 70-ih godina prošlog veka, rad Marine Abramović nailazio je na oprečna mišljenja, a izrazito pozitivni ili negativni stavovi po pitanju njene umetnosti nisu se promenili ni danas. I pored toga, činjenica je da je Marina Abramović tokom svih ovih godina izgradila imidž „umetnika zvezde“, da njeni performansi izazivaju interesovanje i okupljaju veliki broj ljudi, te da je njen doprinos razvoju i popularizaciji umetnosti performansa od velikog značaja. To potvrđuje podatak da se ubraja među pionire ove umetničke forme, da je njeno ime nezaobilazno u svetskim enciklopedijama i literaturi o savremenoj umetnosti, kao i da se bavi pedagoškim radom, te da je održala veliki broj predavanja o umetnosti performansa širom sveta.
Karijera duga pet decenija i neprestano istraživanje na polju performansa, prevazilaženja psiho-fizičkih granica, sinergije sa publikom, rezultirali su time da danas uživa status umetnice svetske reputacije, kao i da se smatra jednom od najvećih predstavnica performansa u svetu.
Dolaskom u rodni Beograd nakon 44 godine, završava se evropska retrospektiva njenog dosadašnjeg rada, što ima posebnu simboliku. Povratkom u grad u kome se rodila, stekla prvo obrazovanje na polju likovne umetnosti, započela karijeru u smeru konceptualne umetnosti odakle se upustila u svet, zatvara ciklus stvaralaštva dug pola veka. Odatle i naziv izložbe „Čistač“, koji ukazuje na rekapitulaciju dosadašnjih radova, osvrt na najznačajnije performanse, usled čega „čisti“ i otvara prostore za nove izazove i istraživanja na polju performativne umetnosti.
Kako je performans umetnost trenutka (time-based art), odnosno ona vrsta umetnosti koja se odigrava u realnom vremenu na određenom mestu i neodvojiva je od prisustva performera i publike, njeni radovi ostali su zabeleženi na osnovu foto i video dokumentacije, audio snimaka, a bliže predstavljeni kratkim opisima i postavljanjem očuvanih predmeta i instalacija koji su svojevremeno bili deo performansa.

Telo kao medij: Ispitivanje granica bola i oslobađanje strahova
Marina se u svet performansa upustila 70-ih godina, a u tom periodu značajan je njen serijal tzv „Ritmova“. Ispitujući psiho-fizičke granice tela, straha, bola i izdržljivosti, te njegovog svesnog i nesvesnog stanja tokom pomeranja tih granica, Marina je izvela performanse poput „Ritma 2“ (Zagreb, 1974.) tokom kojeg je u pauzama konzumirala medikamente koji se primenjuju pri lečenju katatonije i šizofrenije, puštajući publiku da prati efekat njihovog delovanja. U performansu „Ritam 4“ (Milano, 1974.) svoje lice je postavila pred ventilatorom pokušavajući da udahne vazduh sve do gubljenja svesti, a publika je ovaj proces mogla da prati na monitoru pre i nakon njenog gubitka svesti, dok je u „Ritmu 5“ (Beograd, 1974.) ušavši u zapaljenu petokraku (prethodno je odsekla kosu i nokte bacajući ih u krakove zvezde) izgubila svest usled nedostatka kiseonika, zbog čega je nakon reagovanja publike performans prekinut.

Najradikalniji među njima svakako je „Ritam 0“, u kome je postigla vrhunac objektivizacije tela. Naime, ona je svoje telo pred publiku postavila kao objekat a njihovo aktivno učestvovanje odnosilo se na to da su tokom šest sati trajanja performansa prema njoj mogli da se ophode po vlastitom nahođenju, služeći se predmetima koji su bili postavljeni na stolu.
Ovaj performans izveden je u Napulju 1974. godine a na stolu se nalazilo 72 predmeta: od knjige, preko cveća, ruža za usne, makaza, do pištolja u kome se nalazio metak. Marina je publiku pozvala da se prema njoj ophodi kao prema objektu, te da za upotrebu predmeta na njoj, preuzima potpunu odgovornost. „Ritam 0“ je, kako je kasnije mnogo puta sugerisala kada je govorila o ovom performansu, podelio publiku na one koji su je branili i one koji su želeli da je povrede, te da je kako je vreme prolazilo publika pokazivala i agresivnu stranu ličnosti, a kulminacija u agresiji postignuta je onda kada je neko iz publike poželeo da upotrebi pištolj. Ovaj performans nije samo pokazao potpunu objektivizaciju tela. Sa psihološkog stanovišta, on ukazuje i na emocionalna stanja koja se u čoveku stvaraju i manifestuju u njegovom ponašanju u trenucima kada ispred sebe ima „objekat“ i slobodnu volju da sa njim radi šta želi. Superiornost publike, naspram inferiornosti objekta uslovili su i različita ponašanja i odnose prema objektu.
Izložba obuhvata i seriju radova iz ’75 godine: „Oslobađanje memorije“, „Oslobađanje tela“ i „Oslobađanje glasa“, performans „Umetnost mora biti lepa, umetnik mora biti lep“, kao i osvrt na značajan period njenog stvaralaštva koji se vezuje za dvanaestogodišnju saradnju sa umetnikom Uveom Lajsiepenom – Ulajom (njihova saradnja završena je 1988. godine).
Balkanski barok: Sablasnost rata
Postavljanje instalacije koju su činili tri video screen-a, bakarna kada, dva umivaonika, te „planina“ od kravljih kostiju rekonstruisalo je prostor u kome se 1997. godine na 47. Bijenalu u Veneciji dogodio njen čuveni „Balkanski barok“. Performans je trajao četiri dana, a tokom svakog dana u vremenskom periodu od šest sati Marina je ribajući kosti pokušavala da sa njih „opere“ krv uz neprekidno pevanje narodnih pesama sa Balkana. Ovu radnju simultano je pratilo smenjivanje fotografija njenih roditelja i nje, kao i njena disertacija o načinu na koji se ubijaju pacovi na Balkanu. Ovom instalacijom Marina je napravila osvrt na svoje poreklo, taj „krvavi Balkan“ koji je tokom istorije bio uporište brojih ratnih zona. Ukoliko se u obzir uzme i podatak da je performans predstavljen ’97 godine, nakon rata koji se dogodio na prostorima bivše Jugoslavije, ovaj performans svojom sablasnošću postaje njen komentar na ovaj, u širem konteksu, rat uopšte, te sav užas koji on donosi i budi u ljudima ostavljajući bol i pustoš. – Krv se nikada u potpunosti ne može oprati – jeste glavni motiv ovog perfromansa o čemu je govorila mnogo puta za javnost. Ovo je jedan od njenih najpoznatijih performansa, za koji je iste godine u Veneciji osvojila Zlatnog lava.

Retrospektiva njenog pedesetogodišnjeg rada doseže do 2010. godine i završava se performansom „Umetnik je prisutan“ koji je izvela u Muzeju savremene umetnosti u Njujorku.
Jednako značajan jeste i „živi“ segment izložbe, odnosno reperformansi najznačajnijih Marininih performansa koje će sve vreme trajanja izložbe izvoditi mladi umetnici. Iskustveno gledano, reperformansi imaju poseban značaj na ovoj izložbi, jer prezentuju suštinu ovog umetničkog izraza i publici omogućavaju da se „suoči“ sa prisustvom umetnika i iz muzeja izađu bogatiji za iskustvo performansa u realnom vremenu. Ovo je vrlo značajan segment izložbe, jer dokumentarni materijal koji čini većinski deo izložbe i pored svoje ilustrativnosti izostavlja krucijalni deo performansa – prisustvo umetnika i interakciju sa publikom.
I dok posetioci budu koračali putem različitih faza njenog rada i polja istraživanja, na jednom od zidova moći će da sumiraju (i možda bolje razumeju) sve ono što Marina smatra da umetnikov život bi trebalo da podrazumeva. Manifest umetnikovog života koji je napisala, između ostalog, sažima njeno viđenje umetnikovog odnosa prema profesiji, radu, patnji, strahu, erotici, simbolima, inspiraciji…Manifest je takođe dostupan u vidu audio snimka.
Ovo je izložba koja nije namenjena isključivo poznavaocima i ljubiteljima savremene, konceptualne umetnosti, performansa. Ona je namenjena svima onima koji su dovoljno otvoreni da postanu bogatiji za jedno izložbeno iskustvo, koje u produkcionom smislu može parirati postavkama u svetskim muzejima. Upoznavanje sa radom umetnice svetskog renomea, ulazak u svet performansa, u svet Marine Abramović, svakako je vredno utrošenog vremena. Ovakav vid umetničkog izražavanja ne korespodira sa svima, ali u tome i jeste lepota slobode izbora. Bavljenje umetnošću otvara širok spektar polja istraživanja i manifestovanja postgnutog, odnosno različite vidove delovanja umetnika. Nekada se prepoznavanje i komunikacija sa nečijim radom kod publike ostvari uz lakoću, nekada vodi dubljoj analizi i otvara nova polja interesovanja, a nekada pozitivan utisak izostane. Ipak, izložba svedoči o karijeri dugoj pedeset godina i njenoj nameri da tokom svih tih godina istraje u performansu, što se samo po sebi može smatrati uspehom, nezavisno od toga da li njena oblast rada odgovara nečijem afinitetu. Posetom izložbi možete potvrditi dosadašnje viđenje o umetnosti Marine Abramović, možete ga i promeniti, ali utisak svakako neće izostati. Možda će vas poseta Muzeju savremene umetnosti nadahnuti da dalje istražujete ovu umetničku oblast, a možda ćete i shvatiti da vaše interesovanje ipak naginje ka drugim umetničkim pravcima i oblastima.
Prateći filmski program
Pored izložbenog dela, organizovan je i prateći filmski program, a projekcije se realizuju četvrtkom u sali „Miodrag B. Protić” s početkom u 18 časova. Kupovinom ulaznice za izložbu, omogućen je i ulazak na projekciju. Informacije o filmovima i rasporedu projekcija, dostupne su na oficijalnom sajtu muzeja.
Izložba je otvorena do 20. januara 2020. godine. Cena samostalne ulaznice iznosi 600 dinara, grupne 400. Cena ulaznice za učenike, studente i penzionere iznosi 300 dinara, porodične 600 dinara, dok je ulaz za decu od 7-17 godina 150 dinara. Prodaja ulaznica moguća je i online putem servisa tickets.rs.
Svake prve srede u mesecu ulaz u Muzej savremene umetnosti je slobodan za posetioce.
Kustos izložbe „Čistač“ u Muzeju savremene umetnosti je Dejan Sretenović, dok je savetnik za beogradski period njenog stvaralaštva Ješa Denegri.
Foto: ArtWheel
Željka Dimić

