
Lorenco Fero: Buntovnik anđeoskog lika
Ostvarenje „Crni anđeo“ argentinskog reditelja Luisa Ortege, u produkciji proslavljenog španskog reditelja Pedra Almodovara, privuklo je veliku pažnju publike na ovogodišnjem 47. FEST-u, gde je prikazano u okviru Glavnog takmičarskog programa. Film je na FEST-u osvojio Nagradu stručnog žirija, a prethodno je ovenčan i sa nekoliko internacionalnih priznanja. Ujedno je bio i ovogodišnji argentinski kandidat za Oskara.
Od danas, 7. marta film se nalazi na redovnom repertoaru domaćih bioskopa u distribuciji „Dexin filma“, pa je ovo odlična prilika da svi oni koji su propustili festivalske projekcije ovu intrigantnu špansko-argentinsku biografsku krimi dramu pogledaju na velikom platnu.
Najveći utisak filma, vezuje se upravo za njegovog glavnog aktera, kojeg tumači 20-godišnji Argentinac Lorenco Fero, koji je, iako mu je ovo prvi igrani film, uspešno izneo kompleksan lik Karlosa Robleda Puča i poput profesionalca odgovorio na ne tako lak glumački zadatak koji je pred njega postavljen. Višemesečne pripreme i rad sa rediteljem Luisom Otregom, pokazali su se vrlo plodonosnim, pa je Fero na krajnje uverljiv način i ličnim nijansama obojen, uspeo da iznese lik najmlađeg serijskog ubice 70-ih godina u Argentini, koji je zbog svog izgleda dobio nadimak Crni anđeo. Da zlo ne mora nužno biti odbojno, već vas gotovo mitološki, može privući i biti obučeno u najlepše ruho, svedoči i ovo ostvarenje, u kome Luis Ortega uspešno kombinuje akciju, erotiku, humor i brutalnost. Dvojica antagonista osvajaju publiku, jer je, verovatno s krajnjom namerom reditelja, izostavljen osuđivački osvrt, te studioznije analiziranje psihološke strukture sociopate, pa se tokom celog filma uglavnom smenjuju fascinacija i adrenalin, budući da većinski deo filma zauzimaju akcione scene pljački praćene ubistvima. Reditelj ne pokušava da pronađe i predstavi razlog i opravdanje za Karlitosove zločine, a odsustvo osećaja krivice i empatije glavnog aktera, postaju „oči“ i kroz koje publika posmatra ovaj film. Zasluge, pored rediteljeve zamisli, svakako idu glumačkom tandemu Fero-Darin, koji su uspeli da kreiraju dovoljno intrigantnu konekciju koja se tokom celog filma kreće između blagog rivalstva, seksualne privlačnosti i prijateljstva. Mladi Lorenco Fero svakako „nosi“ film u čemu mnogo udela ima njegova pojava, praćena nesvakidašnjom lepotom i šarmom.
U razgovoru za ArtWheel Lorenco govori o kreiranju samog lika, saradnji sa Lusiom Ortegom, budućim ulogama, ali i rep muzici kojoj je naklonjen od ranih školskih dana.
„Svaki reditelj je priča za sebe i svako od njih na njima svojstven način kreira svet i uslove u kojima
ćemo raditi, a to su sve svetovi koje bih ja, iz ove perspektive, voleo da otkrijem.“
Ovo je Vaš prvi film. Pored toga što tumačite glavnu ulogu pretpostavljam da ste se našli pred dodatnim izazovom, a to je interpretacija lika koji je stvaran. Koliko je odgovornosti u tome, ako se uzme u obzir celokupna tematika, i šta je ono što je za Vas bio najveći izazov u savladavanju ovakvog glumačkog zadatka?
Mislim da je za svakoga glumca tumačiti istorijsku ličnost odgovornosti sama po sebi, jer krajnji produkt bi, u najmanju ruku, trebalo da bude nešto što je prihvatljivo. Najveći izazov za mene je budući da nisam glumac, bio ne samo da interpretiram lik Karlosa, već da u dogovoru sa rediteljem pronađem najbolja moguća rešenja da ga iznesem i osmislim na svoj način. Kroz taj rad morao sam istovremeno da učim kako funkcioniše sam proces snimanja: kako da se ponašam pred kamerom, kako se snima određeni kadar…Već na samom startu bilo mi je jasno da je reč o velikom ostvarenju iza koga stoji velika produkcija gde na setu ispred vas stoji ekipa od osamdesetoro ljudi.
Koliko je za Vas, u tom smislu, bilo olakšavajuće to što vam je direktni partner profesionalni glumac? Koliko Vam je Ćino Darin pomogao u tome da izgradite kompleksan odnos kakav su imali Karlos i Ramon?
Ćino mi je bio od velike pomoći, jer je od samog početka bio jako otvoren za saradnju. Ostvarili smo prijateljstvo i mimo seta i mislim da se to kasnije odrazilo i na sam odnos koji smo kreirali u filmu. Možda bi da sam sarađivao sa glumcem koji je zatvoreniji, meni bilo teže i verovatno ne bismo uspeli da ostvarimo ovakvu konekciju. Mislim da smo oboje zaslužni za odnos kakav je kreiran između ova dva lika. Ćinu bi trebalo da idu zasluge, pre svega, jer je bio jako otvoren i spreman za saradnju, a ja sam, s druge strane, bio spreman da prihvatim takav način igre.
Zašto biste preporučili publici da pogleda ovakav film?
Ovo je priča ispričana iz ugla fenomenalnog reditelja Luisa Ortege, koji je veliki zaljubljenik u film i koji je jako posvećen onome što radi. Ta njegova ljubav i znanje mogu se iščitati iz svake sekvence filma, svakog kadra i načina na koji su likovi kreirani. On je svemu prilazio s puno pažnje, truda i ljubavi i mislim da se to u filmu i vidi. Mislim da je sa kinematografskog stanovišta, ovo jedan kvalitetan film. S druge strane, jako je uzbudljiv i zanimljiv za gledanje i mislim da drži pažnju gledalaca.
Koliko je ohrabrujuća činjenica da Vam je prva uloga već donela nekoliko internacionalnih nagrada, kao priznanje za rad, kao i veliku popularnost?
U početku mi je sve to bilo čudno, jer se brzo odigralo. U jednom trenutku sam bio u školi ne sluteci da ću snimati film, a već u sledećem sam dobio priznanje za svoj rad. Tako da mi se na samom početku sve činilo pomalo nestvarno, jer sam sve prihvatao kao igru. Sada, kako vreme odmiče, svestan sam težine i uspeha svega onoga što smo uradili. Sve je ovo jako zabavno i ohrabrujuće i jako je lepo kada znate da nešto u šta ste uložili mnogo truda i rada nailazi na prihvatanje kod drugih ljudi. Ipak, ne mislim da su nagrade jedino merilo da se može reći da ste dobar glumac, ali svakako predstavljaju jedan vid satisfakcije.
Budući da ste tek na početku karijere, pretpostavljam da postoje reditelji i glumci čiji rad posebno cenite. Da li imate nekoga ko vam je uzor?
Postoji dosta glumaca i reditelja čiji sam rad imao priliku da vidim. Što se tiče reditelja, ne mogu reći da su svi oni iz Argentine, ali znam zasigurno da bih ponovo voleo da radim sa Luisom Ortegom i Ćinom. I izvan granica Argentine postoji zaista mnogo reditelja čijem se radu divim. Mislim da bilo interesantno iskustvo da snimim i neki španski film. Zapravo, svaki reditelj je priča za sebe i svako od njih na njima svojstven način kreira svet i uslove u kojima ćemo raditi, a to su sve svetovi koje bih ja, iz ove perspektive, voleo da otkrijem.
Ostvarenje „Crni anđeo“ svakako poseduje odlike kvalitetnog festivalskog filma, a njegov festivalski život se za sada jako lepo razvija. Uzimajući u obzir to da je ovo jedna vrlo intrigantna priča, te da je prikazivana u različitim festivalskim sredinama, kakve su reakcije ljudi na ovakav pristup toj temi?
Mogu da kažem da su za sada reakcije bile odlične gde god da se film prikazivao. I to je zaista jedno veliko priznanje i podstrek za sve ljude koji su radili na ovom filmu. Ipak, postoje i oni koji su isticali da je film pomalo nemoralan. Mislim da ako postoji polje na kome je dozvoljeno biti nemoralan, onda je to film. Možda ja u sebi imam poriv da postanem kriminalac, ali to neću učiniti, već ću otići i pogledati jedan ovakav film.
Dakle, mislite da je kod ovakvih filmova moć sublimacije značajna?
Upravo tako.
Pokazali ste da uspešno možete tumačiti kompleksne karaktere kakav je Karlos. Kakve uloge priželjkujete u budućnosti?
Voleo bih da tumačim različite uloge, prevashodno one koje će mi pružiti nešto novo. One koje su okrenute avanturama, istraživanju i u tom otkrivanju ne moraju nužno da se, kao Karlos, služe oružjem.
Vaš otac je takođe glumac. Koliko je to bila olakšavajuća okolnost, u smislu da vam, iako je ovo Vaš prvi film, sam glumački posao nije stran?
Zbog očeve profesije od malena sam bio upućen na glumu. On je često, kada sam bio mali umeo da me zasmejava svojim interpretacijama različitih likova. Kao dečak imao sam priliku da prisustvujem snimanjima i da vidim kako se ljudi zabavljaju i kako vlada jedna pozitivna atmosfera među njima, tako da sam i tada pomislio da je ovo posao koji pruža dosta zabave i razvija maštu.
U Argentini ste poznati pod nadimkom Toto Fero, koji se prevashodno odnosi na vaše angažovanje u rep muzici. Šta vas je najviše privuklo kod tog muzičkog pravca?
Za rep muziku sam se zainteresovao još kao dečak i posredstvom mojih drugova iz škole gde smo stalno repovali. Znali smo posle škole da provodimo sate repujući. To je zapravo bio moj način da se izrazim i mogu reći da sam oduvek želeo da se bavim repom. Sada to sve malo stagnira zbog rada i promocije na filmu, ali mislim da ću u budućnosti takođe nastaviti da pravim muziku.
Foto:
Željka D.
Dexin film-plakat filma

