ART

Savremena igra: U potrazi za emocijama i motivacijom

Na redovnom repertoaru Bitef  teatra nalaze se dve plesne predstave koreografkinje Isidore Stanišič u izvođenju Bitef Dens kompanije. Jedna je „San letnje noći“, rađena po motivima istoimene komedije Vilijama Šekspira, druga je „Prostor za revoluciju“, za koju joj je ove godine dodeljena nagrada „Dimitrije Parlić“ za najbolju koreografiju u sezoni 2017/18.

„San letnje noći“ problematizuje transhumanizam, te ispituje emocionalne granice čoveka u tehnološki nastrojenoj budućnosti. „Prostor za revoluciju“ osluškuje „voks populi“ i u kontekstu savremenog društva, na individualnom i sveopštem planu preispituje značenje pojma „revolucija“, njegovu svrsihodnost, stepen motivacije za uvođenjem promena i nedostatak iste.

San letnje noći: Regresijom do emocija

Plesna predstava „San letnje noći“ nastavlja se na Bitefovu repertoarsku težnju da se na programu nađu i plesne predstave bazirane na klasičnim dramskim delima. Ova ideja se do sada pokazala veoma uspešnom, budući da je otvorila prostor za nešto drugačije inscenacije, te tumačenja dramskih klasika van okvira dramskog teatra. Tako, poznata dela klasične dramske književnosti interpretiraju se jezikom savremenog plesnog teatra, što predstavlja osveženje, kako za onaj deo publike koji preferira dramu, tako i za onaj koji uživa u formi plesnog teatra.

„San letnje noći“ rađen je na osnovu komedije Vilijama Šekspira, ali umesto reinterpretiranja ovog dela, autorka koreografije se odlučuje da od njega uzme motive sna i ljubavi putem kojih će preispitati emocionalno stanje čoveka budućnosti. Ovo futurističko putovanje, kompletnom estetikom, ne zadržava u potpunosti lepršavost izvornog dela. Snoviđenje je ovde nešto mračnije, njegovi predeli opustošeni, a emocije nepoznanica. Na nekom opštijem planu, može se reći da spona sa Šekspirovom komedijom može biti igra koja se mahom ostvaruje u tri plana, kao što u samom komadu radnja prati nekoliko priča. U vremenu transhumanizma Demetrija, Helenu, Lisandra, Hermiju, Oberoa, Titaniju, Malika i ostale likove zamenjuju kiborzi.   Hipnotički uvod kojim započinje predstava, dok na minimalističkoj sceni devojčica posipa latice ruža, nagoveštava da se ceo ovaj prostor može shvatiti van granica realnosti, ali ne samo u smislu vremenske udaljenosti, već i stanja budnosti, odnosno svesnosti. Uz umirujući glas i zvukove talasa, kiborzi započinju putovanje na kojem će, kako vreme bude odmicalo, pokušati da osveste ljudski deo sebe u kome emocije zauzimaju jedno od osnovnih načela bivstvovanja.
Ove spoznaje, koje nastaju tokom predstave, opravdane su promenama u načinu igre, kao i muzici koja u ovom slučaju može biti značajan „putokaz“. Tako će nakon uvoda u hipnozu, snoviđenje Isidore Stanišić započeti robotičkim plesom, manifestovanim u kratkim, odsečnim pokretima plesača formiranih u grupi koja se simultano pomera. Ispitivanje telesnosti, spoznavanje emocija, realizuje se kroz malo pre pomenuta tri plana igre, pa ćemo u nekoliko navrata moći da vidimo sjajne dublete koje formiraju igrači u toku same igre. Akcentovanje igre u paru, jasno aludira na još jedan, možda i najznačajniji motiv koji se provlači kroz predstavu, a to je motiv ljubavi. U tom smislu, stil igre se menja od potpuno robotičkog, preko suptilinijih, nežnih pokreta zavođenja, do potpunog oslobađanja emocija koje se odražavaju i na pokret, koji postaje nesputan i dinamičan.
Sveukupno posmatrajući, reč je o tematski jasnoj i detaljima bogatoj predstavi, čija se kompleksnost ogleda u svakom njenom segmentu. Simbolika crvene boje nagoveštena je kroz latice ruža,  haljinu i jabuku, pa se i njena značenjska funkcija može tumačiti upravo u smeru naglašavanja intenziteta emocija, buđenja seksualnosti, ali i u slučaju jabuke, mitološkom, biblijskom vraćanju korenima – od postčoveka i transhumanizma do prapostojbine i prvog čoveka.
Kao što je sugerisano, muzika ima značajnu funkciju, jer upravo ona menja intenzitet koreografije i stil igre, te otvara nova polja u povratku emocijama. U tom smislu, agresivnije elektronske note praćene robotičkim pokretima korespondiraju sa ponašanjem i odustvom empatije, karakterističnom za kiborge. Numerom „Love Story“ iz istoimenog filma i „Snom letnje noći“ grupe „Vampiri“ dolazi do značajne promene u stilu igre, te međusobnom odnosnu aktera. Ovde je njihova interakcija daleko prisnija, a pokreti suptilniji. Pesma „Touch Me“ Samante Foks u klupskoj atmosferi,daće još jednu etapu u otkrivanju telesnosti i stilskoj slobodi igre, ali se interakcija neće zaustaviti samo na plesačima, već će oni početi da istražuju i telesnost publike, ulazeći u gledalište i ostvarujući fizički kontakt sa njom.

Ove promene podržane su i transformacijom kostima (Slavna Martinović). Futuristički kostim s početka predstave, koji estetikom neodoljivo podseća na maske karakteristične za sci-fi filmove, tokom predstave, postepeno će otkrivati i ljudsko telo, sve do samog finala u kome plesači ostaju oskudno odeveni. Osvetljenje takođe prati igru, naglašavajući solo tačke, duete, ali i stvarajući aluzije na određeno mesto.

Pojava devojčice među profesionalnim igračima, svakako da nosi određenu simboliku, budući da je upravo ona glavni inicijator buđenja emocija kod preostalih aktera. Bilo da je reč o uspavljivanju, milovanju, osmatanju ili povratku bezazlenoj igri, njeno bivstvovanje na sceni dobija viši cilj i smisao. Možda najpoetičniji trenutak u traženju celokupnog smisla može imati gotovo skulpturalna postavka koju formiraju preostali igrači, dok naizmenično preuzimaju telo devojčice, koja im se potpuno prepustila. Čistota i iskrenost dečijih emocija, jesu ono čega se najpre odreknemo u svetu odraslih.
I dok nas, konačno, potpuno obuzme ovo osećanje smirenosti i pripadnosti, ponovo dolazi do mraka iz kojeg nas prene vrisak devojčice, ostavljajući pitanje da li je veštački tvoren san jedini prostor gde savremeni i čovek budućnosti mogu nesputano da uživaju u čistim emocijama i impulsima koji dolaze iz našeg unutarnjeg bića?

 

Prostor za revoluciju: Sveopšta letargija savremenog društva

Plesna predstava koja je ponela priznanje za najbolju u sezoni 2017/18, na promišljen način problematizuje pitanje revolucije i svega onoga što ona, u svom najopštem smislu, treba da nosi. Možda se stav autorke o ovom problemu najbolje iščitava iz same scenografije, koja je sačinjena od „kreveta“ koji zauzima ceo mizanscen. Postavljanje džinovskog dušeka i jastuka u prostor u kome akteri predstave deluju, jasno ukazuje na njegovu kontradiktornost u odnosu na centralnu temu predstave. U tom smislu, da li dušek, koji a priori aludira na odmor i opuštanje, može predstavljati adekvatan prostor za realizovanje revolucije, koja u svom osnovnom značenju poziva na delanje, akciju? Iz ove kontradiktornosti, otvara se sjajan poligon za igru, u njenom tehničkom i značenjskom smislu. Značenjski, on omogućava isčitavanje blage ironije, tehnički, omogućava plesačima bezbedno realizovanje fizički zahtevne koreografije.

S druge strane, ovako postavljena scenografija, ukazuje i na intiman prostor, pa se može shvatiti i kao poziv autorke da, pored plesača, svako u publici preispita lično percipiranje revolucije, njen kontekst i svrsishodnost u savremenom društvu. Pojam revolucije se utoliko, ne mora nužno percipirati samo iz ugla društveno-političkih, kulturnih, epohalih i istorijski zabeleženih promena (iako u nekoliko navrata postoje jasne indikacije i osvrt na neke od njih). Revolucija se može odnositi na svaku potrebu za promenom, čiji impuls dolazi iz nas samih. Ideja za promenom, tako, podstiče motivaciju, a istrajnost i delovanje vode realizaciji. Sudeći na osnovu ponašanja aktera na sceni, svest današnjeg čoveka ne ide u prilog ovom redosledu.

I ovoga puta Isidora je rešila da ostvari interakciju sa publikom. Sada je to učinila na samom početku, dozvolivši plesačima da se konfrontiraju sa publikom u gledalištu. Jedan „incident“ u njemu, prodrmaće publiku iz „zone komfora“, nakon čega će plesači nastaviti igru na sceni.

Iako kontekstom predstava ukazuje na sveopštu letargiju i površnost savremenog društva, to se nikako ne može konstatovati i za sam stil igre. Plesači su u ovoj predstavi pokazali zavidnu virtuoznost tela, te izveli fizički dosta zahtevne pokrete koji su na granici sa akrobatikom. Bilo da je reč o duetu, formaciji od četvoro ili više plesača, njihova igra odiše snažnom ekspresijom i dinamikom, te vrlo zahtevnim podrškama. Repeticijom pojedinih pokreta postignuto je naglašavanje, kojim se nepogrešivo ukazuje da „brzo vreme“ u kojem živimo proporcionalno utiče i na naše sveukupno poimanje življenja, vrednosti i odnosa koje u tom vremenu izgrađujemo. Kao produkt toga, javlja se glorifikacija nametnutih ideala lepote, nemogućnost zdrave komunikacije, slušanja druge strane, osećaj neshvaćenosti i odustvo empatije. Na sceni se ovaj kontekst ostvaruje igrom u nekoliko planova gde, između ostalih, jedna plesačica bespomučno pokušava da obuče haljinu, druge dve se mimoilaze u svom rukovanju, treća suši kosu… Prenaglašavanjem pokreta prilikom tih radnji, sve poprima i jednu blagu komičnu notu. Ovome umnogome doprinosi i hipnotički segment u jednom delu predstave. I dok nas u „Snu letnje noći“ hipnoza vodi u svet emocija i opuštanja, u „Prostoru za revoluciju“ ona se manifestuje u vidu afirmacija koje bi trebalo da naš život učine boljim, bogatijim, a nas lepšima i srećnijima. Tako se revolucionarni akt u predstavi svodi na izgovaranje nekoliko afirmativnih rečenica i nekoliko neuspelih pokušaja revolucionara da se okupe i delaju.

Ono što ostavlja najjači utisak i podvlači celokupnu ideju, jesu segmenti „spavanja“ kroz koji svako od revolucionara u određenom delu predstave prolazi. Utoliko, nedostatak motivacije da bilo šta promene u sebi i svetu oko sebe zapravo pokazuje tragikomičnost, te učmalost sveta u kome živimo. Ovo nepogrešivo pokazuje jedna od poslednjih scena u kojoj „revolucionari“ naizmenično prebacuju megafon jedno drugome, ograđujući se od bilo kakve potrebe za delanjem i prepuštajući se snu. Pa, šta je zaista toliko vredno izlaženja iz ušuškanosti svoja četiri zida? Možda život koji prolazi.

Foto:
pixabay-Wounds_and_Cracks 
pixabay-josch13
pixabay-OpenClipart-Vectors
pixabay-Clker-Free-Vector-Images
pixabay-Wunderela
pixabay-OpenClipart-Vectors

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.