ART

Serđi Lopez: Šarmantni „negativac“

Serđi Lopez, španski glumac, u svojoj višedecenijskoj karijeri može se pohvaliti velikim brojem uloga u filmovima španske i francuske produkcije, generalno evropske kinematografije, ali i drugim svetskim produkcijama. Ovaj pozorišni i filmski glumac, igrajući u brojnim ostvarenjima stekao je mogućnost da se oproba u tumačenju izrazito negativnih rola, ali je svoj glumački talenat jednako dobro primenjivao i gradio igrajući komedijaše i zavodnike. Na ovaj način stekao je širinu i raznolikost u ekspresiji, a saradnje sa velikim rediteljskim imenima (Giljermo del Toro, Fransoa Ozon, Terens Vens…) omogućile su mu da svoj talenat popularizuje i da se kontinuirano bavi glumom, pa njegov dosadašnji stvaralački put beleži maršutu koja potvrdno ukazuje da je reč o glumcu svetskih dometa.

U ostvarenju „Srećan kao Lazaro“ (2018), italijanske rediteljke Aliće Rorvaće tumači jednu od uloga, što je bio povod da sa ostatkom glumačke ekipe (Adrijano Tardiolo i Luka Čikovani) bude među počasnim gostima ovogodišnjeg, 12. Kustendorfa, filmskog i muzičkog festivala na Mećavniku.

Njegov dolazak na Mećavnik imao je još jedan značajan povod –  uručenje nagrade „Drvo života“, koju mu je dodelio Emir Kusturica za buduće filmove.

Na ovogodišnjem Kustendorfu dobitnik ste nagrade „Drvo života“ koja se dodeljuje za buduće filmove. Ovo svakako nije uobičajena nagrada u filmskom svetu, pa kako se osećate kada neko nagradom unapred prognozira da ćete stvarati i raditi na novim filmovima?

U tome i jeste lepota ove nagrade, jer se one obično dodeljuju za nešto što si već uradio i što se završilo, samim tim može značiti da je to tvoj poslednji film. Zbog toga, ova nagrada ima optimistički karakter, a i Kusturica je obećao da će mi dati ulogu u svom narednom filmu. Ako se on ne seti, imam poverenja u vas da ćete ga ovim tekstom podsetiti na obećanje (smeh). Samo recite : “ Kusturice, zar ste zaboravili na obećanje dato našem Kataloncu?“ Srećan sam i počastvovan ovom nagradom jer je za mene, kao i za mnoge druge, Emir Kusturica značajno ime u filmskom svetu. Isprva, kada me je pozvao telefonom nisam prepoznao ko je, ali kada je izgovorio svoje ime nisam mogao da verujem. Za mene je velika čast što mi je on uputio poziv i što sam ovde u Kusturičinom muzičkom i filmskom raju.

Španci su sličnog mentaliteta kao i Srbi. Da li mislite da je ta crta presudna u vašem shvatanju i prepoznavanju u Kusturičinim filmovima? Njegovi filmovi odišu specifičnom atmosferom, duhovnošću i jakim emocijama, da li je to ono u čemu ste se prepoznali? Kakvu ulogu biste voleli da ostvarite u njegovom filmu?

Kakvu god. Kada bi mi on ponudio ulogu, prihvatio bih je, bez da prethodno pročitam scenario. Zaista se ne bih usudio da zatražim od njega određen karakter. Kakav god on misli da je podatan za mene, ne bih tu odluku dovodio u pitanje. Što se tiče sličnosti između španskog i srpskog mentaliteta, ne znam, ali pronalazim da Kusturičini filmovi poseduju snažan emocionalni naboj i duhovnost, a mislim da ih na takav način percipira ceo svet.

U dosadašnjoj karijeri se odigrali veliki broj karaktera. Šta je presudno da biste prihvatili određenu ulogu? Da li vas zaintrigira sama priča, vaš karakter, reditelj ili ostala filmska ekipa?

Nikada nije samo moj lik, nikada nije zbog drugih glumaca, najviše zbog same priče i scenarija, ali veliki udeo u tome ima i reditelj sa kojim ću raditi. Primera radi, ja mogu da poželim da odigram lik Al Kaponea, ali onog trenutka kada dobijem scenario i ne dopadne mi se priča i način na koji je napisana, nisam spreman da odigram tu ulogu. Pre ću igrati imanje kompleksan lik u nekoj jako dobroj priči, nego imati glavnu i fenomenalnu ulogu u priči koja nije dobra. Isto tako, može se desiti da vas neki fantastični reditelj pozove da glumite u njegovom filmu, ali onog trenutka kada pročitate scenario i ne pronađete se u toj priči dolazi do dvoumljenja i obično odbijanja uloge. Tako da scenario, prevashodno, ima najbitniji značaj u mom odabiru uloga.

„Kada radite sa amaterskim glumcima dobra stvar jeste to da oni imaju prirodnu prisutnost i to je upravo ono što je za mene kao profesionalnog glumca izazovno.“

U filmu „Srećan kao Lazaro“ Aliće Rorvaće, interesantno je da dva glavna lika tumače amaterski glumci. Koliko je vama sa stanovišta profesionalnog glumca, bilo interesantno da radite sa njima?

To je sjajno iskustvo. Nisam siguran, mislim da je Orson Vels jednom rekao da za glumce nije dobro da rade sa decom i životinjama, jer su nepredvidivi. Kada radite sa amaterskim glumcima dobra stvar jeste to da oni imaju prirodnu prisutnost i to je upravo ono što je za mene kao profesionalnog glumca izazovno, jer ne možeš u potpunosti konstruisati svoj lik kod kuće ispred ogledala ili u svojoj glavi, već konstantno moraš biti prisutan i u interakciji sa njima stvarati dramske situacije. Na kraju, to je način rada koji ti ne dozvoljava bilo kakvu drugačiju mogućnost, sem da u potpunosti budeš prisutan u datom trenutku. Moraš biti spreman da adekvatno odgovoriš na njihove reakcije i u tome se krije lepota ovakvog načina rada. Meni je to dosta zanimljivije, nego kada do tančina razviješ svoj lik i samo dođeš da snimiš određenu scenu.

Da li onda takav način rada otvara dosta mogućnosti za improvizaciju? Konkretno, da li ste dosta improvizovali tokom rada na ovom filmu?

Bilo je ali ne previše, jer Italijani vole unapred da odrede kako će scena izgledati. Bilo je drugih filmova na kojima sam radio, gde je bilo daleko više improvizacija i to mi se jako dopada, ali to uglavnom zavisi od same prirode filma, jer neki filmovi narativom ne dozvoljavaju ogromnu količinu improvizacija. Konkretno, kada sam radio na filmu „Panov Lavirint“ Giljerma del Tora nije bilo improvizacija, jer je sve u napred bilo pripremljeno i jasno određeno. S druge strane, kada sam radio na jednom francuskom filmu, reditelj je uvek insistirao na improvizacijama.

Maločas ste rekli da je za vas scenario presudan da biste prihvatili ulogu u filmu. Čime vas je scenario za film „Srećan kao Lazaro“ najviše osvojio?

Ovaj film je u celosti jako dobar, ali sam najviše prihvatio da učestvujem u njemu zbog same uloge Lazara. Već kada pročitaš scenario postaje ti jasno o kakvom je liku reč. Lazaro je neko ko je isprva prikazan kao seoski dečak koji je na usluzi svima, a kako se radnja filma razvija, shvatate da on postaje anđeo. Figura koja je tako čista i nevina da vas gotovo iznenađuje tokom celog filma, a na samom kraju vidimo da svet u kome živimo nije spreman za one poput Lazara. On je čudo koje umire, ponovo se rađa i ostaje identičnog lika koji se ne menja u kasnijim godinama, tako da njegova pojava zapravo najviše govori o samom senzibilitetu filma koji je, kao i sam Lazaro, na momente jako realističan a na momente poprima metaforično značenje.

Možda ste upoznati sa tim, ali su interpretacije negativnih likova koje ste tumačili bile toliko upečatljive, da postoji čak jedna studija savremenog evropskog filma prof Samuela Amaga u kojoj se među najbolje interpretirane negativne karaktere nalazi i vaš. Većina glumaca tvrdi da je uvek interesantno tumačiti lik koji je potpuni opozit njihove ličnosti, ubrajajući među njih i one negativne. Kakav je vaš stav po tom pitanju?

Mislim da je negativne karaktere uvek lakše tumačiti, jer vam nisu bliski i samim tim imate prostora da izmaštate karakter. Na primer, ukoliko treba da odigrate situaciju u kojoj ste nasilnik, neko ko je čedomorac, ja neću projektovati sebe i svoja iskustva, već ću zamisliti kako bi se takva osoba ponašala u određenoj situaciji.To je mnogo lakše nego kada vam reditelj da instrukciju „igrajte kako biste inače“ ili „ponašajte se kako biste inače“. Postoji jedno zadovoljstvo u tumačenju negativnih likova, a to je da na takav način možete raditi nešto što u realnom životu nije dozvoljeno i što nikada ne biste uradili. Takva vrsta sublimacije je uvek dobra. Interesantno je da sam u svojoj karijeri odigrao svega nekoliko izrazito negativnih likova i da su ti filmovi bili veoma popularni, pa su i karakteri ostavili takav utisak da se o njima i danas govori. Prva uloga koju sam ikada radio bio je negativac, iako sam isprva dobio ulogu dobrog dečka, a u nedostatku adekvatnog glumca za negativnu ulogu na kraju su mi nju dodelii, iako producent nije verovao da bi mogao da odigram takav lik.

Na kojim projektima trenutno radite?

Trenutno radim na pripremi pozorišne predstave u Barseloni, a nakon toga imam različite projekte: jedan italijanski, francuski i čileanski film. Sa kinematografijom se nikada ne zna. Jako je nepredvidiva i dinamična.

Vaš rad, sticajem okolnosti, obeležilo je angažovanje u brojnim evropskim i svetskim filmovima koji nisu izvorno španski. Koliko je za vas značajan rad u drugim zemljama?

Od velikog je značaja. Ja sam filmom počeo da se bavim u Francuskoj i tada sam jako loše govorio francuski jezik. Moj akcenat je bio veoma osetan. Ipak, snimio sam nekoliko filmova na francuskom i onda sam nakon toga postao prepoznatljiv kao glumac koji dobro govori francuski ali s akcentom. Isto je i sa engleskim ili italijanskim jezikom.

Da li se onda akcenat može svrstati pod otežavajuću okolnost ili prednost u svetu filma?

Mnogi misle da je akcenat hendikep glumca i daju mu negativnu konotaciju, ali ja mislim da se to može čak svrstati i u kvalitet. Kada je akcenat osetan u nečijem govoru on može biti u službi lika, jer mu odmah  daje neku (pred)istoriju.

 

Foto: Dimić Željka

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.