
IFTR: Beograd kao centar svetskih pozorišnih istraživanja
Ovog jula, Srbiji je pripala čast da bude domaćin Svetskog kongresa Međunarodne federacije za pozorišna istraživanja (IFTR). Pored činjenice da je reč o, za pozorišni svet važnom događaju koji se održava svake četvrte godine i multinacionalnog je karaktera, za Srbiju i Beograd ovo je posebno važna godina, jer se prvi put održavao u našoj zemlji. Prvi put Beograd je postao centar svetskih pozorišnih dešavanja koji je ugostio preko hiljadu stručnjaka, teoretičara i praktičara izvođačkih umetnosti iz celog sveta, a koji su, okupljeni oko centralne teme „Pozorište i Migracija – pozorište, nacija i identitet između migracija i nekretanja“, tretirali/sagledavali ovaj zastupljeni, istorijski ukorenjen i svakako kompleksni problem kroz različite umetničke teorijske i praktične pristupe.
Zasluge za ovakvu privilegiju beogradskoj umetničko-naučnoj sceni idu Studiju-Laboratoriji izvođačkih umetnosti Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, jer su intencijom da ovogodišnja tema bude fokusirana na migracije, osvojili pravo na organizaciju ovogodišnjeg kongresa. Zato se mora odati priznanje Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, Ivani Vujić, profesorki Fakulteta dramskih umetnosti, predsedavajućoj Organizacionog odbora Svetskog kongresa i šefici Studio-Laboratorije izvođačkih umetnosti, kao i celokupnom timu dekana i profesora, zaposlenih u Rektoratu Univerziteta umetnosti, studentima koji su istrajnošću i radom uspeli da budu sjajni domaćini, dovedu svet u Beograd i Beograd približe svetu.
Očekivano, glavni program kongresa obuhvatao je predavanja i prezentacije eminentnih svetskih stručnjaka (teoretičara i praktičara) iz oblasti izvođačkih umetnosti, ali je kongres bio obogaćen i pratećim programom. U okviru pratećeg programa tokom trajanja kongresa izvedene su predstave, performansi, radionice, projekcije, izložbe domaćih i inostranih autora, pa se na ovaj način bavljenje pomenutom temom manifestovalo u uspešnom spajajnju teorije i prakse, dajući zaokruženu celinu tretiranja za sveukupno svetsko stanovništvo važne teme.
#14 Skyline
U okviru pomenutog pratećeg programa bila je izvedena predstava „#14 Skyline“, španskih autora Roze Sančez i Alana Balmana, pozorišta „KonicLab Thtr“ iz Barselone. Ovo je jedna nadasve vizuelno jaka predstava, koja u sebi spaja elemente performansa, plesa, audio-vizuelne umetnosti, muzike i savremene tehnologije, a u cilju ispitivanja ljudskog odnosa prema Prirodi, Planeti.
Upečatljivi vizuelni elementi postignuti upotrebom savremene tehnologije omogućili su da se pomoću dva platna, jednom u samom dnu scene, drugom u vidu instalacije polukružnog oblika na sredini nje, gledaoci povedu kroz jedno futurističko, gotovo metafizičko putovanje.
Stilizovani pokreti koje Sančezova izvodi tokom predstave uklapaju se u koncept ispitivanja ljudskog ponašanja, te sveopšte robotizacije savremenog sveta, istovremeno ispitujući telesno i pokret pred izazovom svetlosnih efekata i muzike. Tako, tokom predstave simultano se može videti saglasje audio-vizuelnih efekata i telesnog.
Od realističkih fotografija zemlje, savremenog prikaza ulica i ljudi koji se u njima kreću, do potpune apstrakcije, oblika koji se neprestano emituju na platnu prateći ritam muzike, predstava komunicira sa publikom i ukazuje na ne tako srećan završetak po Zemlju. Prošlost ima uticaja na sadašnjost. Sadašnje ponašanje imaće uticaja na budućnost. O tome nas posebno opominju zvučni efekti u kojima se u jednom delu predstave mogu čuti zvukovi urušavanja prirode poput jakih vetrova, talasa, prirodnih katastrofa, čiji smo svedoci danas, a koji se javljaju kao nus pojava zanemarivanja brige o Prirodi usled konstantne urbanizacije i eksploatisanja prirodnih dobara.
Jedan od upečatljivijih trenutaka jeste onaj u kome Sančezova uzima ogledalo u ruke, pri čemu se efekat odraza vidi na velikom platnu. Ovaj gest može se protumačiti kao intencija autora da sugerišu da je potrebno sagledati realno stanje stvari – sadašnjost se ogleda u odrazu prošlih postupaka. Isto tako, u njegovom odrazu potrebno je pogledati pravog krivca u oči – nas same.
Pored vizuelnih, u predstavi su dominantni i zvučni efekti koje glumica stvara na sceni, a čiji se efekat multiplicira upotrebom savremene tehnologije. Tako već postojeća muzička podloga postaje obogaćena njenim glasom u vidu „eho efekta“, što se dosta odražava na dinamiku predstave upotpunjujući vizualni doživljaj, tako da, kao finalni proizvod dobijamo predstavu koja nadražava čula i sveukupnim idejnim konceptom podstiče na razmišljanje.
Mi žene//: Pozor
Bogatstvo ovakvih manifestacija ogleda se u tome da su na jednom mestu dostupne predstave i performansi umetnika iz različitih delova sveta, samim tim, otvara se mogućnost da se upoznamo sa različitim pozorištima, primenom postojećih i popularnih žanrova i izvođačkih praksi u različitim kulturama. Upravo takav je bio performans indijskih umetnika Aste Gandi i Ankusa Gupte „Mi žene//: Pozor“.
Iako se rodno pravo, ravnopravnost među polovima mogu smatrati univerzalnom temom, jer je temu položaja muškaraca i žena moguće tretirati u gotovo svim kulturama, uvek je inspirativno videti kako to čine umetnici koji dolaze iz druge kulturološke sredine. A Gandi i Gupte su to učinili na krajnje promišljen način upotrebljavajući/ispitujući dominantne elemente zapadnjačke i indijske kulture. U ovom slučaju, dominantno indijsko bi se moglo sagledati u elementima tradicionalnog indijskog plesa i muzike, a zapadnjačko kroz elemente popularne kulture, industrije zabave i feminizma.
Pomenuta kombinacija postala je poligon za ispitivanje žene, (zlo)upotrebe njene seksualnosti, ali i njenog odnosa prema vlastitoj telesnosti.
Kroz pet tačaka (segmenata) performansa pokrenuta su pitanja upotrebe ženskog tela u industriji zabave (na platnu su se tokom plesnih deonica smenjivale fotografije Merilin Monro, Elizabet Tejlor u ulozi Kleopatre, Nikol Kidman u filmu „Moulin Rouge“…), u jednom delu performansa glumica je ostvarila interakciju sa snimcima obnaženih muškaraca zavodeći ih, flertujući, paleći im cigaretu, u drugom se pitala kako zavodi feministkinja, dok je u segmentu „I draw the line“ oponašala putanju i način kretanja karakterističan za igricu „Pac-Man“. Kroz globalno zastupljen način savremene komunikacije u vidu četovanja, koje se prikazivalo na platnu na muziku karakterističnu za pomenutu igricu, a uz koreografiju/putanju koja se iznova ponavlja, mogao se uočiti „začarani krug“ ispraznosti na kome se temelje savremeni odnosi. Ponavljanje se može protumačiti i kao ustaljeni model ponašanja, koji pojedincu, u ovom slučaju ženi, sizifovski onemogućava da skrene izvan unapred određene putanje, samim tim, ni da napravi iskorak i pređe na „drugi nivo“ igrice.
I sve ovo bi moglo da se percipira kao jedna na momente sarkastično začinjena kritika društva krajnje harizmatične umetnice, da nas na samom kraju ne podseti na tragičnost činjenice da „telo pamti“ i da na njemu ostaju „ožiljci“ svake zloupotrebe seksualnosti, nepravde, poniženja, nemogućnosti sa kojima se mogu i suočavaju mnoge žene sveta u određenom trenutku i na određeni način, u zavisnosti od zastupljenih kulturološko-društveno-socijalnih kodeksa ponašanja sredina u kojima žive.
„A feminist is anyone who recognizes the equality and full humanity of women and men.“
― Gloria Steinem
Foto: ArtWheel
Pexels/Prasanta Kr Dutta
Pexels/Prabhash Sahu

